Samopraćenje između samoopterećenja i samooptimizacije

Digitalni nosivi uređaji za praćenje tjelesnih funkcija postali su dio svakodnevice velikog broja ljudi koji ih koriste za samopraćenje kako bi ostvarili zdravstvene ciljeve, promijenili navike i ponašanje, ili samo imali uvid u podatke. Svrha je rada analiziratipromišljanja ključnih dionika zdravstvenog sustava u Hrvatskoj oko namjere korištenja, odnosno nekorištenja pametnih satova, kao i oko njihove primjene u zdravstvenom okruženju. Provedeno je kvalitativno istraživanje putem polustrukturiranih intervjua sa 75ključnih dionika (pacijenti, liječnici, donositelji javnih politika, rukovoditelji zdravstvenih institucija, pravnici, inženjeri). Uslijedila je tematska analiza prikupljenog materijala. Rezultati prikazuju da tek manji dio sudionika aktivno koristi pametne satove, dok ih jenekoliko imalo satove ranije ili ih planira imati u budućnosti. Razlozi korištenja uključuju samooptimizaciju i samopraćenje radi boljeg uvida u vlastito stanje. Sudionici istraživanja koji ne koriste satove kao glavne razloge navode nezainteresiranost za podatke, ali ikritiziraju praksu samopraćenja nazivajući je opterećujućom ili opsesivnom. Iskazan je interes za korištenje nosivih digitalnih uređaja u budućnosti, posebice ako to liječnik inicira i takva praksa promatra se pozitivno ako služi za poboljšanje zdravstvene skrbi.Potencijal pametnih satova u zdravstvu značajan je, ali potrebno je osigurati preduvjete za njihovu primjenu.