Četiri koncepta za teoriju nadničarskog rada

Teorije prekarnosti ne kritiziraju samo suvremene oblike iskorištavanja rada, već i koncept nadničarskog rada. Time zalaze u proturječje: ne mogu izbjeći marksizam, koji je glavna teorija radničkog iskorištavanja, a ujedno potkopavaju pojam nadničarskograda, koji je temeljni marksistički koncept. Iz tih razloga upustila sam se u kritičko čitanje teorija prekarnosti. Identificirala sam četiri teorije prekarnosti koje po Althusseru ispunjavaju uvjete teorijske proizvodnje: 1. talijanski operaizam; 2. segmentaciju tržištarada; 3. prekarijat kao novu društvenu klasu i 4. nizozemsku svjetsku povijest rada. Moja namjera nije samo upozoriti na nekonzistentnosti, ideologiziranosti ili proturječja tih teorija. Iz čitanja pokušavam izdvojiti pitanja i koncepte koji nam mogu poslužitiza budući teorijski rad. Tako dobivam četiri koncepta: 1. klasni sastav radničke klase s njegovom dinamikom između tehničkog i političkog sastava; 2. suiskorištavanje proletarijata od strane intelektualnih radnika za tehničko i društveno upravljanje kojikao dio svog dohotka dobivaju dio viška vrijednosti koju kapitalisti crpe iz radništva; 3. supereksploataciju radne snage koja je tipična za svjetsku periferiju, ali sve češća i u centru; 4. neslobodan najamni rad kada radnici izgube vlast nad jedinim blagom s kojimraspolažu, svojom radnom snagom. Koncepte provjeravam na studiji radnih odnosa u tri slovenska poduzeća, gdje su korištene metode anketiranja, intervjua i studijskog kružoka. Za budući teorijski rad ti koncepti otvaraju pitanja političkog organiziranjaradnika i suiskorištavanja radnika, različitih stupnjeva iskorištavanja između vodećih i ovisnih gospodarstava u svjetskom kapitalističkom sustavu i pitanje promjene radnog odnosa iz slobodnog u neslobodan najamni rad.