Isabell Lorey. State of Insecurity: Government of the Precarious

Knjiga Isabell Lorey: State of Insecurity. Government of the Precarious prvi je put objavljena na njemačkom jeziku 2012. godine. Do danas je knjiga doživjela već drugo izdanje na njemačkom jeziku, 2015. godine prevedena je na engleski, a 2016. na španjolski, nizozemski i turski. Sastoji se od Uvoda i sedam poglavlja nakon kojih slijede bibliografija i indeks. Predgovor knjizi napisala je Judith Butler, koja već u prvoj rečenici napominje da se radi o važnom doprinosu razumijevanju današnjega povijesnog trenutka u kojem Isabell Lorey detektira prekarnost kao novi modus upravljanja populacijom i kao neizbježno stanje svakoga građana u neoliberalno organiziranom društvu, ali i kao stanje koje otvara nove mogućnosti emancipacije. U prvim rečenicama uvodnoga poglavlja Lorey razbija mnoge predrasude i predodžbe o tome što i kako moderna država čini za svoje građane. Dok u javnom diskursu, pa i u osobnim fantazijama, građani državu zamišljaju u starom levijatanskom modelu suverenosti i predstavničke demokracije ili kroz model države blagostanja, gdje se poslušnost razmjenjuje za sigurnost i zaštitu, Lorey – temeljeći svoju teoriju na Foucaultovu konceptu moći kao afirmativne i produktivne – postulira da je prekarnost danas ne samo prisutna u svim, pa čak i najbogatijim zemljama Europe, nego se i proizvodi kako bi postala "sredstvo upravljanja i osnova za kapitalističku akumulaciju koja služi društvenoj regulaciji i kontroli". Neoliberalno upravljanje izvodi se uglavnom "preko društvene nesigurnosti, provodeći minimalno osiguranje uz istovremeni rast nestabilnosti", a prava koja je podrazumijevala država blagostanja rastaču se i remodeliraju u novi oblik vladanja za koji se tvrdi da nema alternative, primjećuje autorica. Danas uspješnu vladavinu čini upravo dobro balansiranje granicom prekarnosti građana. Lorey nas poziva da u tim novim uvjetima uvidimo i razumijemo kako bivamo upravljani kroz prekarnost te da unutar takva sustava pronađemo pukotine koje će nam omogućiti otpor i emancipaciju. S neoliberalnim restrukturiranjem društvene sigurnosti i rastom kratkoročnih i nesigurnih tipova zapošljavanja nestale su mogućnosti kolektivnog organiziranja radnika, a nastaju novi oblici individualizacije, kojima se ne mogu braniti zajednički interesi radnika. Lorey se pita kako nove prakse organiziranja mogu nadjačati te nove oblike individualizacije? To je, prema Lorey, moguće ako se prekarnost prestane gledati kao prijetnja svakom pojedincu i ako se široko polje nesigurnosti života zajedno s trenutačnim funkcijama dominacije i osiguranja i osobnim iskustvima prekarnosti uzmu kao polazište za političke borbe. Autorica misli da nije samo polje rada mjesto stvaranja prekarnosti nego je čitav život prekaran, a svi koji žive prekarnost toliko su različiti i raspršeni da njihova brojnost i raznolikost u krajnosti predstavljaju priliku za nove oblike političke mobilizacije. Primjer toga jesu MayDay pokreti, kojima nije bio cilj predstavljati prekarne subjekte kroz stvaranje zajedničkog identiteta nego isprobati nove nereprezentacijske prakse koje su nastale kroz te pokrete i nastavile se razvijati u blokadama sveučilišta i u Occupy pokretima koji su "inzistirali na demokraciji izvan reprezentacije".